Dana 29. listopada 2024. godine postulantice Josipa Babić i Kristina Vukoja obukle su redovnički habit i započele vrijeme novicijata u Redu sv. Klare.
Misno slavlje u 17 sati predvodio je provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić. U koncelebraciji su bili generalni ministar Reda manje braće fra Massimo Fusarelli, njegov osobni tajnik fra Vjekoslav Milićević i još osmorica svećenika. Prigodnu propovijed uputio je Generalni ministar.
Obred oblačenja uslijedio je na kraju misnog slavlja. Fra Zdravko je blagoslovio redovničke habite koje je postulanticama predala opatica s. Hijacinta Batinić.
Nakon svete mise i obreda oblačenja uslijedila je večera u samostanskoj dvorani uz čestitke i zahvale.
Propovijed generalnog ministra fra Massima Fusarellija
˝Povući ću je k sebi u pustinju˝
U Svetom pismu, a osobito kod proroka, kao i večeras kod proroka Hošee, pustinja je mjesto gdje Gospodin obnavlja savez vjernosti i ljubavi sa svojim narodom. Izrael je kroz četrdeset godina lutao pustinjom, otkrivajući Božje lice, dok je Bog kušao svoj narod kako bi vidio što je to što nosi u svom srcu. Pustinja je, dakle, mjesto karakteristično za sve vjernike, ne samo za odabrane pojedince. Crkva uvijek hodi kroz pustinju povijesti, iskušenja i grijeha svojih članova kako bi otkrila novo Božje lice i ponovno krenula s više žara. Još od prvih stoljeća, muškarci i žene birali su pustinju kao mjesto gdje traže Božje lice i žive intenzivno zajedništvo u vjeri. Iz toga se rodio oblik života koji nazivamo redovničkim.
Godine 1200., jedna mlada djevojka iz Asiza, Klara, bila je pozvana u pustinju, a pronašla ju je izvan zidina Asiza, u jednoj crkvici i kući – Sv. Damjanu. No pustinja nije samo fizičko mjesto. Za Klaru, pustinja je bila zajednički život sa sestrama, život odvojen od svijeta, ali u njemu i za njega prisutan kroz molitvu hvale i zagovora. Crkvi su potrebne osobe koje će je podsjećati da je pustinja njezino redovito i normalno stanje, mjesto obnove vjere i privrženosti Gospodinu.
Vi, drage sestre, danas započinjete to vrijeme pustinje, novicijat. Oblačite vanjski znak – habit svete Klare – kako biste se pripremile za ulazak u pustinju. Gospodin će vas kušati u ovom vremenu, kako biste bolje upoznale Njegovo lice, ali i svoje vlastito: ne bojte se, zakoračite pouzdano u ovaj prostor, sigurnim i laganim korakom, kako bi rekla sveta Klara, i svim srcem tražite Onoga koji vam se daje u potpunosti.
Pustinja je mjesto u kojem se ostaje, a ne samo prolazi.
Ivanovo evanđelje prenosi nam one prekrasne Isusove riječi s Posljednje večere: Isus traži od učenika da ostanu u njemu. Ne samo da ostanu u službi, u poslanju, u dužnostima. Ne! Riječ je baš o tom ostati u Njemu, u tom životnom prostoru a to je Njegova riječ, Njegova osoba, Njegova ljubav. Od samog početka Ivanova evanđelja učenici su pozvani ostati s Isusom. To je srž kršćanskog života. Crkva treba osobe koje je podsjećaju da je to njezino prvo poslanje: ostati s Isusom i u Isusu, ne samo za sebe, već kako bismo donijeli plod za svijet.
Vi, draga Josipa i draga Kristina, ulazite u oblik života koji je pustinja u kojoj se ostaje, osoba u kojoj se ostaje – Gospodin Isus. Ne bojte se kročiti pustinjom i sve dublje ulaziti u prijateljstvo s Isusom, u zajedništvo s Njim, u Njegovu ljubav. Klara to izražava vrlo snažno u svojim pismima. Isusa vidi kao zrcalo u kojem učimo prepoznati svoje lice i Njegovo lice. A Klara ostaje u Isusu tako što ulazi u otajstvo Njegova poniznog utjelovljenja i muke, u Njegovu poniznost koja ga je dovela do potpune poniženosti i Njegove ljubavi koja jedina daje radost koju nitko ne može oduzeti.
Hod po pustinji nije jednostavan. Klara u svojoj Oporuci govori o kušnjama, nevoljama i naporima koje je proživjela sa sestrama i kojih se nije bojala. Drage sestre, put na koji zakoračujete nije lagan. Budite snažne u odgovoru na Gospodinov poziv, koji u ove dvije godine novicijata možete provjeriti i učvrstiti. Odgovorite velikodušno, uđite u srce Gospodina koji nam se dao do kraja, i povjerite se Mariji, Njegovoj siromašnoj Majci, kako biste u Crkvi, s Klarom postale druga Marija – znak otvorenosti za Gospodinovu prisutnost i znak ponizne i radosne poslušnosti.
Započnite život Siromašnih sestara u ovoj snažnoj i često ranjenoj zemlji. Vaše ˝da˝ je sjeme života i slobode, te ljubavi koja liječi rane i otvara nove puteve.
Ne birate život Siromašnih sestara za sebe, nego za Crkvu, za svijet, za nas, vašu braću. Neka vaš životni dar doista bude znak za mnoge i blagoslov koji donosi mnogo ploda.
Neka Gospodin uvijek bude s vama na ovom putu koji s povjerenjem u njega započinjete, i neka vas prati zagovor Bezgrješne Djevice, uz blagoslov svetih Franje i Klare.
